U mnogim cijenjenim povijesnim knjigama, možemo pročitati kako je gitara zapravo izmišljena u antičkoj Grčkoj. Kao „dokaz“ za takvu tvrdnju uzima se postojanje starovjekovnog instrumenta poznatog pod nazivom kitara. Pošto je u pitanju žičani instrument i samo ime je vrlo blisko izgovorenoj riječi ,gitara', mnogi povjesničari su uzeli da je u pitanju gitarina pra-majka, no to je zapravo pogrešno. Istina je u dokazu da je kitara vrsta harfe ili lire, samo sa dodatkom rezonatora od kornjačinog oklopa, ni blizu izgledu ili zvuku gitare. Recimo, vrat sa „štimaljkama“ na kraju preko koga su razapete žice ne postoji.
A i na mnogim reprodukcijama sačuvanih staro-egipatskih fresaka i crteža mogu se zapaziti muzički instrumenti koji neodoljivo podsjećaju na gitaru i lako mogu zbuniti čak i ljude koji se godinama svakodnevno druže sa tim instrumentom. Skoro je ironična činjenica kako su vrlo često na tim slikama spomenuti „instrumenti“ zapravo bogoslužne relikvije na kojima uopće nije predviđeno da se svira! Dakle, možemo sa sigurnošću da zaključimo kako gitara NIJE antički muzički instrument, pa makar nekome slova „K“ i „G“ zvučala slično.
Što smo bliže suvremenom dobu, težimo da lutnju smatramo kao gitarinu prethodnicu što zapravo i nije bez osnova! Doduše, ovaj omiljeni instrument trubadura iz doba srednjevjekovnog mraka i nešto kasnije humanizma i renesanse ima više sličnosti sa bas-gitarom nego sa onom „klasičnom“, ponajviše zbog (uglavnom) četiri žice koje su se okidale trzanjem, ali ne i prebiranjem. Lutnjino tijelo je bilo ovalnog, „kruškastog“ oblika dok je „leđni“ dio bio zaobljen kao kod mandoline. Zbog toga lutnja nije bila glasan instrument, dakle nije se mogla svirati u sastavu nekog orkestra, niti su mogli da se izvedu akordi - samo melodija. Da bismo od lutnje stigli do gitare, falilo nam je nekoliko elemenata, među kojima je najveći nedostatak tanjih žica; zatim tijelo što teži obliku „osmice“;i kao ono najvažnije - ravan zadnji dio rezonantnog tijela.
Potom je stigla vilhuella, gitarina „majka“. Kako već samo ime sugerira, instrument je nastao u Španjolskoj, i to u petnaestom stoljeću. Vilhuella je imala pravilnije tijelo (u odnosu na lutnju) i tanje žice u parovima po kojima se moglo prebirati. Otprilike stoljeće kasnije nekom anonimnom geniju je palo na pamet da „spoji“dva instrumenta - zadržavši oblik vilhuelle, a približivši se dimenzijama lutnji. Vrat je ostao vjeran obliku onog na vilhuelli, a kao najvažnija inovacija uvedene su debele i tanke žice (bas i sopran) zajedno na jednom instrumentu. Prototip ovog instrumenta je isprva bio vrlo nezgrapan. Neke lijepe primjerke je izgradio legendarni graditelj violina Antonius Stradivarius, no i pored toga novi instrument je još uvijek bio daleko od kompleksnosti koja krasi njegovog modernog rođaka koji nam je u rukama.
Tek krajem osamnaestog vijeka možemo sa sigurnošću govoriti o postojanju moderne gitare. Bilo je to u vrijeme kada su Sjedinjene Američke Države birale svog prvog predsjednika, Velika Britanija je bila u porođajnim mukama prve industrijske revolucije a Napoleon Bonaparte je došao na vlast u Francuskoj.
Tada nastaju prve „prave“ gitare, slične današnjima. Nije jasno da li je njena pojava vezana za Italiju ili Francusku - za Španjolsku sigurno nije, nasuprot popularnom i rasprostranjenom (pogrešnom) mišljenju kako je gitara španjolski „nacionalni instrument“ - no u svakom slučaju novi instrument je imao šest žica i oblik najpribližniji onom koji nam je poznat.
Baš u tom periodu je i izmišljen „mašinski“ sistem štimalica, nasuprot onom staromodnom i nepouzdanom, zasnovanom na drvenim klinovima oko kojih su se namotavale žice, nemoćne da ostanu u permanentnom stanju zategnutosti. Nekako u to vrijeme graditelji su počeli da interveniraju sa štimalicama na vratovima gitara, praveći duborezne ukrase i proreze karakteristične za klasične gitare. Današnji dizajn ne predviđa te proreze na glavama ni akustičnih niti električnih gitara, no graditelji ipak ukrašavaju glave instrumenta dajući im specifičan i karakterističan oblik za pojedine marke, što je posljedica stare tradicije ali i inspiracije nečim viđenim na drugim stranama. Recimo, svi „Fenderovi“ instrumenti imaju oblik glave sa štimalicama karakterističnima za naše tambure!
U kasnom osamnaestom vijeku, Josef Benedid i Jose Pages su počeli da ugrađuju lepezasto oblikovanu armaturu unutar gitarinog tijela rezonatora zbog pojačanja zvuka. Za ovu metodu su ubrzo saznali i drugi graditelji instrumenata, poput Francois Lacotea iz Pariza i smjesta ga počeli primjenjivati sa velikim uspjehom. Istovremeno, u sam način sviranja uveden je pristup tzv. „lebdeće ruke“; prethodno se šaka koja okida žice ili prebire po njima oslanjala dijelom dlana ili malim prstom na ploču prednje strane tijela gitare, što je bila tehnika naslijeđena od svirača lutnje.
Finalne dorade po pitanju glasnoće i jačine te kvaliteta tona, instrumentu je dao Antonio de Torres Jurado. Povećao je dimenzije tijela/rezonatora, kao i razdaljinu između mosta (gornje kobilice) i kobilice (donje), te je usavršio lepezasti oblik unutrašnje armature. Kao rezultat se došlo do spoznaje da gitara napokon može svirati ravnopravno sa ostalim instrumentima u orkestru. No, i pored svega ovoga, ona nije postala popularan instrument u tzv. „ozbiljnim muzičkim krugovima“, usprkos ogromnoj popularnosti u narodnim masama.
Još tokom 1950-tih godina, jednom od najvećih imena u domenu klasične gitarske umjetnosti, Julianu Breamu, priječeno je izbacivanjem sa muzičkog fakulteta zbog sviranja gitare unutar prostorija istog!
Prvi tečaj sviranja gitare u Velikoj Britaniji na nivou visoke škole držao je čuveni kompozitor John Williams, ali ne slavni holivudski majstor koji je obogatio na stotine filmova svojom muzičkom imaginacijom (Star Wars, Indiana Jones) već njegov engleski imenjak. Williamsov tečaj za klasičnu gitaru po prvi put je zaživio daleke 1965. godine.
Ako ni po čemu drugom, Williams će ostati zapamćen po nježnoj, elegičnoj i emocijama nabijenoj pjesmi „Cavatina“, instrumentalnoj gitarskoj kompoziciji koje se sjećamo kao glavne teme iz jednog od filmova za sva vremena, "Lovca na jelene".
Dakle, s obzirom da je bilo vrlo lako naučiti sviranje na njoj, gitara je postala veoma popularna u narodu, pogotovo u Latinskoj Americi gdje je smjesta bila obožavana preko svake mjere (sjetimo se samo Meksika, bez zalaženja u druge primjere). Na žalost, u Europi i u Sjevernoj Americi, odnos prema ovom instrumentu je bivao snobovski. Taj prezir je očigledan čak i danas, pošto ne postoji veliki broj djela napisanih specijalno za gitaru (ne računajući prerade i aranžmane).
Jedna od čudnijih gitara ikada napravljenih izrađena je 1930-tih godina pod imenom Dobro. Izgledala je kao akustična gitara, s tom razlikom što joj je rezonatorsko tijelo bilo napravljeno od sjajnog aluminija! Što je bilo najljepše, Dobro se nije moralo uključiti u pojačalo da bi zvučalo glasno! Aluminijski rezonator je proizvodio specifičan glasan zvuk, dajući jak ton. Od tada se pokušalo sa mnogim eksperimentima: zbog sve veće krize i nestašice kvalitetnih vrsta drveta koje su postajale sve skuplje, pribjegavalo se korištenjima raznih materijala u izradi gitara. Gitare sa plastičnim dodacima mogu izgledati fantastično i posjeduju čudesan sustain (produženo trajanje tona na osnovu akustičnih svojstava materijala korištenog u izradi).
Kratki povjesni tjek razvoja gitare:
1265. Juan Gil iz Zamore spominje ranu gitaru u svojem dijelu „Ars Musica“
1283.-1350. Guitarra Latina i Guitar Moresca se nekoliko puta spominju u svećeničkim pjesmama
1306. "Gitarer" je svirana na turniru u Westminsteru, Engleska
1404. "Der mynnen regein" od Eberhard Von Cersne spominje "quinterne."
1487. Johannes Tinctoris piše da je guitarra izmišljena od strane Katalonaca. To je gitara sa četiri parova žica (ukupno osam).
1546. "Tres Libros de Musica en Cifras para Vihuela" od Alonso Mudarre je prva pjesmarica koja je uključivala skladbe za gitaru.
1551.-1555. Devet knjiga tablatura (notnog zapisa za gitaru) je objavio Adrian Le Roy. To su skladbe za gitaru sa pet parova žica, te se smatra da je za to odgovoran Vicente Espinel.
1600.-1650. Popularnost gitare prerasta popularnost lutnje.
1674. Objavljivanje "Guitarre Royal" F. Corbetta pojačava popularnost gitare. Publikacija je posvećena kralju Louis XIV.
1770.-1800. Na gitaru je dodana šesta žica i uklonjeni su parovi.
1800.-1850. Gitara uživa popularnost kako u izvođenju skladbi tako i u pisanju. Fernando Sor, Mauro Guiliani, Matteo Carcassi and Dioniso Aguado pišu skladbe za gitaru.
1850.-1892. Izrađivač gitare Antonio de Torres razvija veći i glasniji instrument kakvog danas svi poznajemo.
1916 Segovia svira u Ateneu, najvažnijoj koncertnoj dvorani u Madridu. Do tada se mislilo da gitaru nije moguće svirati u tako velikoj lokaciji.
1946 Žice se više ne izrađuju od mačjih crijeva nego od najlona.
RENESANSNA I BAROKNA GITARA
Ovo su dva pretka moderne klasične gitare. Oblikom su puno manje i nježnije od klasične akustične gitare te proizvode mnogo tiši zvuk.
Žice ova dva tipa gitare su podijeljene u parove, slično kao i kod 12 žičane gitare, ali samo u 4 ili 5 parova, a ne u 6 kao u današnje vrijeme. Zbog svojih karakteristika su se pretežno koristile kao ritmički a gotovo nikad kao solistički instrumenti.
Najpoznatija zbirka pjesama za gitaru iz tog vremena je Gaspar Sanzova „Instruccion de Musica sobre Guitarra Espanola“.
Stoljećima su se za izradu žica koristila crijeva mački te se tek početkom dvadesetog stoljeća takve žice u potpunosti prestale koristiti.
Izgled renesansne gitare i barokne je vrlo različit; dok je renesansna vrlo jednostavno građena, barokna je puna detalja i ukrasa te nerijetko i sama postaje umjetničko djelo koje se i danas drži u muzejima po svijetu.
